Oktobar 1993. ostaće upamćen po masakru u Fruškogorskoj ulici u Beogradu

NI posle 31 godine, jedan od najmonstruoznijih zločina koji se dogodio 9. oktobra 1993. godine u Fruškogorskoj 6 u Beogradu nije zaboravljen.

Zabrinuti mladić, iznenađen nedolaskom rođaka Nebojše Salatića (37), vlasnika robne kuće u Bulevaru kralja Aleksandra, pojurio je u stan da ga potraži. Kada je otvorio vrata, ugledao je užasan prizor. U lokvi krvi pronašao je leševe svog rođaka, devojke Slavice Kovačević (24) i mlađeg rođaka Milana Graoranova (17).

Istraga je trajala skoro dvije godine. Ubistvo je delimično otkriveno tek kada je jedan od kriminalaca počeo da priča o tome ko je izvršio masakr u Fruškogorskoj. Nije bilo drugih dokaza. Utvrđeno je da se Salatić nešto iza ponoći pojavio ispred svog stana u društvu djevojke i sestre. Kada su naišli, ubica, koji ih je čekao u uglu, naredio im je da uđu u stan. U ruci je imao “škorpion” sa prigušivačem.

Potom je uz prijetnju oružjem natjerao oštećene da legnu na pod, a potom sa udaljenosti od pola metra pucao u potiljak Salatiću. Na isti način je ubio maloletnog Milana, a na kraju se približio i Slavici. Nakon što je pokušala da se odbrani, pucao joj je prvo u leđa, a zatim u glavu.

Policiji je trebalo više od dvije godine da uđe u trag ubicama, a hapšenje četvorice u oktobru 1995. godine riješilo je ovaj svirepi zločin iz osobnog interesa.

U maju 1996. godine na optuženičkoj klupi Okružnog suda u Beogradu bili su Radovan Joksić, Nebojša Titelac, Aleksandar Stanković i Jeronim Žlender. Nestao je samo navodni organizator zločina Aleksandar Žlender, Jeronimov sin, koji je, kako se čulo na suđenju, zločin počinio sa 17 godina. Uhapšen je 2011. godine u Sloveniji, ali je pušten jer je imao slovenačko državljanstvo. U ruke slovenačke policije ponovo je pao 2012. godine, a odlučeno je da mu se sudi u Ljubljani, nakon što je srpsko pravosuđe slučaj prenijelo na kolege.

No, nakon tri godine, sud ga je oslobodio svih optužbi. Aleksandar je naveo da u vreme ubistava nije bio u Srbiji, ali da je pobegao iz vojske i sklonio se kod majke u Sloveniju, a na sva pitanja suda odgovorio je: “Nemam pojma”. Međutim, 2017. godine ta presuda je ukinuta i počelo je novo suđenje.

Tokom suđenja je utvrđeno da su krvavi plan skovali Žlender i Joksić, koji su prije zločina švercali benzin. Kada su čuli da je Salatić dobro, odlučili su da ga opljačkaju, vjerujući da će u njegovom stanu pronaći 200.000 njemačkih maraka. Plan je bio da se pobiju svi svjedoci. U Salatićevom stanu nisu našli novac, pa su mu iz novčanika uzeli 460 maraka i 150 dolara, skinuli sav nakit sa tijela i uzeli dvije kožne jakne.

Trojica optuženih iz ovog slučaja su 1996. godine osuđeni na višedecenijske zatvorske kazne, dok je Radovan Joksić odlukom tadašnjeg Okružnog suda u Beogradu osuđen na smrtnu kaznu streljanjem, ali je ona preinačena na 40 godina. u zatvoru amandmanom na Ustav 2002. Prilikom izricanja presude, sud je naveo da je osuđeni bio na ratištu, gdje je, kako je sam priznao, “ubijao ljude”.

Ono što je šokiralo javnost koja je pomno pratila ovo suđenje je Joksićevo nepokajano priznanje da je počinio zločin, pljačku i ubistvo, navodno na Žlenderov nagovor:

– Kada su došli, naredio sam im da uđu u stan – rekao je Joksić sudskom vijeću. – Imao sam “škorpiona” sa prigušivačem u ruci. Žlender me je pratio u stan, u dnevnu sobu, upalio televizor i rekao mi da ih sve upucam i pobijem jer “mrtva usta ne govore”.

Prema njegovoj priči, Žlender je pretresao stan, ali nije našao plijen koji su očekivali.

Na kraju, Joksićeva tvrdnja da je nakon trostrukog ubistva “preskakao” leševe, oprao ruke i uzeo sir i slaninu iz frižidera u Salatićevoj kuhinji kako bi napravio sendvič i “malo pregrizao”.

Joksić bi iz zatvora trebalo da izađe 27. oktobra 2035. godine. Tada će imati 66 godina.